kod komšije je trava uvijek zelenija

Nemam nešto strpljenja da čitam blogove, a kamoli da pišem.

Koliko ljudi moraju biti glupi kad uporno kupuju Golfa 2 (update), kad znaju da će im ga garant ukrasti?  Možda je sad malo jasnije.

nisam mogla da uđem na blogger. A ideje pršte, luđački traže da ih pretočim u pisanu riječ i objavim baš na bloggeru ba i ni slučajno negdje drugo. Sada kada je naš blogger na novom, i po svemu neuporedivo boljem serveru, kad uđem na stranicu, a prije nego što se ulogujem automatski postanem izvjesni whitewings ili hažinica sa otvorenom mogučnošću da operišem po njihovim profilima i blogovima kao da sam ja autor. Jasno, tu mogućnost nisam iskoristila, ali nije da baš nisam došla u iskušenje da pročitam koju privatnu poruku. Nakon svih sranja, uspjela sam nekako da nabasam na svoj account, a  imajući u vidu da mi je prethodni, vrlo sličan post misteriozno nestao,  pa evo da i ja po drugi put pokušam da kažem koju lijepu riječ o putešestviji našeg bloggera na novi, mnogo bolji server.

strana 10

Materijana pustoš prekrasne nam države ni blizu me ne pogađa kao duhovno siromaštvo naroda u već spomenutoj nam ljupkoj državici, Bosni i Hercegovini, kojeg sam i ja, nažalost preponosni pripadnik. Otkako znam za sebe živim u mikrosvijetu, okružena nužnim minimumom probranih, pristojnih i dobrih ljudi, a taj se krug slabo širi. Ipak otprilike isto toliko godina, razmišljam o tome kako da uteknem odavde,  jer zaslužujem bolje, i možebit da sam pička, kukavica i neka druga od srodnih, jadnih vrsta, ali ovdje ne znam kako da se za to izborim. Bila sam ja hrabra, čak sam i dijete na svijet donijela i pored prEsilne ljubavi koju sam osjetila kao nikad do tad, po prvi put sam se usrala od straha i to sranje od straha još uvijek traje i svaki dan je intenzivnije, mučnije i bolnije. Strah me je jer ne znam kako da u ovom okruženju i vremenu odgajam dijete, šta da uradim da odraste u čovjeka, dobrog, hrabrog i časnog, ali ne naivnog, ne beskičmenjaka. Kako da je naučim da bude ugodno tolerantna, a da opet zna gdje je i tome granica. Kako da je naučim da je prirodno stanje svijesti najljepše i najbolje, neponovljivo, da ga ne treba mijenjati za jeftini, malo skuplji i najskuplji danas tako dostupan privid. Kako da je naučim da bude radoznala, a da ne pomisli da je u životu sve potrebno probati. Kako da joj usadim samopouzdanje, ali bez arogancije, da  sebi opet pretjerano ne vjeruje. Ko zna koliko još tih „kako“ mene u sred noći budi.

Sjećam se da sam se smijala dok sam gledala film Rane, davno je to bilo, sad mi više nije smiješan. Ne znam da li bih spriječila ubistvo dečka u tramvaju, ali ću sigurno doći sutra u 13 ispred katedrale, bar toliko mogu.   

nisam baš sigurna kakve posljedice može izazvati objavljivanje slika ubojica iz tramvaja pa povlačim post

Ponukana posljednjim postom kod http://kritikamajkumu.blogger.ba/ moram da podijelim sa vama http://www.becka-raja.at/

Nekad je svaka zlatna što u ustima ostane

Nisam ja ovdje neki faktor ali postoje blogovi koje rado čitam. Takođe postoje oni koje sam rado čitala. Koga ba briga što danas pada kiša pa je nekome sve mrsko i gdje piše da se post mora objaviti svaki dan?

 Romantika u žena

Nikad nisam bila ljubitelj škole i razredne nastave. Često sam izostajala sa časova i slagala bih kad bih rekla da na moje znanje to nije ostavilo nikakav trag. Međutim, posebno mi je žao što sam, sad ne znam da li je to bilo u osnovnoj ili srednjoj školi i u kojem predmetu, odsusutvovala sa nastave kad se učilo kako se biva žena, a kako se biva muškarac. S obzirom da sam rođena kao žena, a odgajana kao osoba, te propustila gorenavedene lekcije, imam problema s prihvatanjem obrazaca ponašanja za ženskinje i muškinje. Ako ćemo po nivou testosterona koji se (prema legendi) može ošajcati prema dužini prestenjaka i kažiprsta, gdje bi duži prstenjak ukazivao na dominantni testosteron, ja bih tu onda bila neki neutrum pa možda tu čuči moj problem. Zašto je meni nekakav citat koji sam pročitala kod prijateljice na facebook statusu „one se smiju kad zele vristati, pjevaju kad zele plakati, placu kad su sretne i smjeskaju se kad su nervozne...” profan do besvijesti i spada u mrtvu romantiku? Ko to smije ispoljavanje emocija, doživljaja i frustracija na ovaj ili onaj način, po prirodi stvari karakterizirati kao pojavu u žena ili muškaraca? Danas kad, htjeli ne htjeli, žene i muškarci ravnopravno idu u lov, ko to smije svesti projekciju ljudske emocije na više mušku ili žensku i da se pri tome to još smatra simpatičnim?

okrenula sam novi list, ustvari, list se okrenuo sam

nevjerovatno je dokle seze muška pičkost

Skontala sam da je mrtvo slovo na papiru mnogo realnije od, recimo, suhe krpe na dnu mora. Ustvari, sad znam kako izgleda prvo, dok za drugo ne mogu da tvrdim.

I još sam skontala da Joni Mitchell čini čuda.

Gledajući u izlog jeftine dječije pornografije zvane dernek.ba , brzo postane jasno gdje se uzgajaju i odakle se regrutuju djelatnice sa lašvanske petlje i drugih punktova, te ako je to nekome i bila misterija, sada više nije.

Međutim, u razmjeni linkova sa fotografijama prekrasnih djevojčica sa bujnim grudima i dupetima* (redovno uslikanim u hali, valjda da ih starci ne izofiraju) sa prijateljem Vladimirom, uz dobar provod i salve smijeha, saznala sam za jednu kategoriju populacije koja mi je od ranije itekako poznata ali joj nisam znala ime. A ime joj je klasika.

Klasika po Vladimiru

Izađeš sa ženskom ni pametnom ni glupom i generalno, ni vamo ni tamo, al hajd eto izašao si i u priči pitaš kakvi su joj starci, a ona ti kaže, „ma znaš, mama klasika, a tata sportski tip“. Ko zna odmah je sve jasno, ko ne zna slika je uz neznatne varijacije na temu slijedeća: majka redovno nosi kompletiće do ispod koljena sa cvijetnim dezenom, ima je, mašala, obavezno sa kišobranom u ruci, a tata je ispijen, nosi pantalone, velike bijele adidaske i Hawks jaknu. Kad im dođeš pred kuću/stan, pred vratima preskačeš 300 pari cipela i, naravno tu skidaš i svoje, da bi ušao. Kad uđeš obavezno kažeš kakosteeeeeeeee, jer dobar dan, dobro veče i ostali sekularni pozdravi ne dolaze u obzir. Unutra te dočekuje bezbroj savremenih, muzejskih primjeraka umjetničkih radova: tapiserije, gobleni, hekleraj, drveni satovi, bakrorezi. Dok ti guzicu prži jambolija koja ukrašava i od propadanja spašava trosjed plišane garanture sa cvijetnim reljefom, na lijepoj rezbarenoj tacni od klasike ćeš dobiti sokić, kaficu, domaći kolač (ko što svaka prava kuća uvijek ima). Po izlasku češ reći obavezno prijatnooo, jer da utvrdimo gradivo, doviđenja, laku noć i ostali sekularni pozdravi kod klasika ne dolaze u obzir. **

* i ** - praktični primjeri

* http://www.dernek.ba/galerija/19099/121293

   http://www.dernek.ba/galerija/117794/1214185

   http://www.dernek.ba/galerija/86437/1236645

   http://www.dernek.ba/galerija/70585/1235466

   http://www.dernek.ba/galerija/59706/500148

   http://www.dernek.ba/galerija/127938/1258173

   http://www.dernek.ba/galerija/66770/576194

   http://www.dernek.ba/galerija/130578/1288551

   http://www.dernek.ba/galerija/118004/1131923

   http://www.dernek.ba/galerija/97959/904632

   http://www.dernek.ba/galerija/131378/1298455

** http://www.dernek.ba/galerija/102656/955695

Od srca se zahvaljujem Vladimiru, glavnom krivcu za ovaj projekat. 

Znam da ti se ovo posebno sviđa :)

Dg: F 43.2

Th: Zoloft

Lexilium

ako bi imao ko da proda, vrijeme mi više ne treba, sad mi treba strpljenja, cijena nije bitna

Nikada u životu nisam imala neprijatnijih 15 dana od proteklog godišnjeg odmora.

Život je zajeban.

Izazva me Super Dudo da napišem cijeli post,a povodom komentara na njegov drugi post od 27.6. u kojem on traži odgovor na vječno koka-jaje pitanje, odnosno,  pale li se žene na muškinje koje žari i pali asfaltima, i da li veći broj kubika i ventila kod njihovih limenih mezimaca podrazumijeva i veći broj ili makar veća jaja kod navedenih vlasnika, a samim tim utječu li te okolnosti na poimanje njih kao estetski i društveno prihvatljivijih jedinki.

Prema mom preskromnom mišljenju, u meni primarnu grupu kompleksaša (neka se svi ne nađu uvrijeđeni jer uvijek ima izuzetaka, jelte) koji sistematski maltretiraju sve kategorije stanovništva, što terorisanjem pješaka, drugih učesnika u saobraćaju, građana u naseljima gdje im na raskrsnicama, dok Sinan derinđa iz neznamkoliko watnih zvučnika, turirajući i trubeći siluju sluh i nervni sistem (dakle svi su ravnopravno obuhvaćeni), spadaju vozači Golfova dvojki.

Naime, ova sorta mamlaza odlično uspijeva na cijelom području naše zemlje, a i klimatski uslovi su  joj veoma povoljni. U najvećem broju slučajeva riječ je o bezubim gelipterima sa ljepojkama (sa sličnim stanjem u ustima) by their side koje najviše pali disciplina zalijetanje 100 na sat između semafora. Istraživanja su pokazala da se u ovim slučajevima uglavnom radi o veoma perspektivnim mladićima, sa sjajnim uspjehom kod sličnih žena.  

Odmah u slijedeću kategoriju spadaju vozači Opela Kadeta-Suza, iako vrlo sličan odnos prema drugim učesnicima u saobraćaju, ipak najčešće izostaju kategorije: preglasna muzika i turiranje jer se obično ne radi o damijepojebatšta kategoriji vozača, a ni o strašnim makinama. Iako iritantna skupina nije baš interesantna za elaboriranje.

Treća, ništa manje iritantna, ali brojno najinferiornija grupa su ćaćini i materini sinovi u brand new, sa zatamnjenim, jebačkim, staklima, SUV-eima. E ovi su vrsta sui generis, iako im stanje svijesti nije drugačije od ovih iz kategorije jedan i dva, vanjština im nužno na to ne ukazuje (kao kod navedenih kategorija), naprotiv, često su to na izgled pristojni studenti prestižnih fakulteta (DIF, Političke nauke, Ekonomija, Pravo) sarajevskog univerziteta.  Oni su krema društva, oko sebe okupljaju samo sebi slične jedinke, slijedom toga pripadaju im i krasne odgojene djeve, puno njih, simultano, konsekutivno, kako god.  Društveni život im je veoma bogat i nužno vezan za njihova privatna vozila, problemi-naći dobre nove felge, prekretnice-prodat ovo uzet novo, životne odluke-samo jebat mater kretenu koji ga je zagrebo il mu i razbit lobanju.  Nauka je dokazala da su ovi vozači prosto nesposobni da se kao osobe ostvare izvan svojih limenih mezimaca, te je pitanje da li su uopšte u stanju da imaju snošaj negdje drugo nego u svojim makinama.  

Sjedim sa suprugom i prijateljem prije neki dan u velelepnoj bašti (koja se nalazi u podnožju nebodera, op.a. radi lakšeg razumijevanja situacije) kod Ramisa na rodnoj mi Grbavici, jede se, pije, kad odjednom tup, pade nam nešto na sto, pomislismo tičije govno je, nije, ogrizak od jabuke je, nije, đetinja igračka je, nije, kurton svježe napunjen i svezan, na sred stola između pepeljare, mog sladoleda, šolje kafe i čaše vode se ugnijezdio. Teško je opisati na šta sam sve tad pomislila i kakve su mi hemijske reakcije otpočela u stomaku, a nisam nešto gadljiva.  Prva pitanja su se odnosila na sadržaj i sirovinski sastav  materije koji popunjava lobanju tog Stada, a slijedeća misao je bila već olakšavajuća jer postoji velika šansa da barem od ovog snošaja neće nastati njegovi potomci pa se razmnožavanje ovog mamlaza odgađa do daljnjeg.

Meantime, bila sam u postupku kloniranja kako bih stigla da ispunim sve obaveze pa me slijedom tih činjenica nije bilo.

Update, upravo sam ugovorila odlazak na Exit i veoma se radujem, sigurna sam da je i Lauren Hill uzbuđena povodom mog dolaska 

Aktivnosti su u državnoj službi raspoređene na nekoliko redova nerada pa red rada pa sve tako. Kod mene je sad na redu red rada i tačno se osjeti. Šta se mora teško je ali se opet mora. Mora se ako hoćeš šuške da ti legnu redovno na račun kako bi ih bjesomučno potrošila/o, a radio ti il' sjedilo blog'o pare legnu. A kad legnu uzvrtim se ko guzna muha, dok ih ne spržim. Pošto volim taj osjećaj guznomušnosti ja odoh za teškim i napornim radom zaradim te pare. Živili.

Meni je danas rođendan, i lijepo mi je. Uvijek sam voljela svoj rođendan, grad pun cvijeća, uglavnom lijepo vrijeme, žene lijepo obučene i sve to  na moj rođendan.

Pošto nikad na svojoj koži nisam osjetila šovinizam, meni je danas i 8. mart, i lijepo mi je.

Podsjeti me nečija na rano djetinjsvo i baš me uspomena oko srca ugrija. Sudeći po njenim pričama , pričama drugih, a i mojim obzervacijama kroz godine mama je bila mangup, ali pravi sarajevski, Vratnički, kakvih je sad malo. Nit je Sarajevo Sarajevo, nit je Vratnik Vratnik, nit je mangup mangup. 

U osnovnoj se sviđala Puškaru (danas sarajevskom poznatom kamataru) tada jalijaščiću, no on njoj nešto nije (ne znam zašto). Jednom prilikom ju je poljubio u obraz, otrčala je kući oribala obraz četkom, izašla vani, pronašla ga, dobro ga izmarisala , par prstiju mu polomila. Nije je više ljubio.

Mama je išla u Prvu gimnaziju (ko i šćer joj, jel), dvaput su je molili da se sama ispiše pa je vraćali zbog ugleda porodice, unatoč tome profesori su je obožavali pa su oni koje sam i ja u školi zatekla (a bilo ih je nekoliko) bili obilato korišteni za kojekakve povlastice meni. Na fakultet nije išla, jebiga bile joj neke druge stvari u glavi.

Pričala mi kako je upoznala tatu, bila u disku na Jahorini, ona i jaranice se nisu imale s kim vratiti u grad pa se smuntala  s nekim frajerom s autom s kojim je sutra dogovorila randes pa ga sutra nije prepoznala, e to bi bio moj tata (očito su se kasnije malo bolje upoznali).

Sjećam se ranog djetinjstva (dok nas četnici sa Grbavice ne otjeraše) mame i mamine prijateljice rahmetli Bahke, Janis Joplin i pušenja trave. Iako mama danas tvrdi da nije ona pušila već samo Bahka, ne znam zašto ali joj nešto ne vjerujem. Njih dvije se izvale na kauč, puše i slušaju Janis Joplin (i još gore) s njom pjevaju. Znam da sam kao dijete pizdila od tog napornog glasa, sad mi mama objašnjava kako joj je ustvari glas od droge propao te da je bio milozvučan, kako je Janis legenda, ojnananinana, potraje to.  

Volim mamu, nisam joj nikad ništa mogla slagati, nisam ni morala, sve je razumjela,  tačno je znala šta osjećam u svakom momentu i imala pravu riječ za sve. Mama je uvijek upravu, sto puta sam se uvjerila, kad god je nisam poslušala pojela sam govno.   

gdje si sad alane i tvoja vjera u nepristrasnost Međunarodnog suda pravde (zbog šoka pogriješih pa napisah "za ljudska prava")

Pitanje je, gdje bi ja sve, a već nisam, pa hajd da opletem po Nečijinoj naredbi

1. prvo i prvo, bilo bi dobro kad bi mi Šljušo mogao povremeno na posao svrnuti da me malo rastereti, jel

2. drugo i drugo, na svim mjestima i u svako vrijeme kad meni i Šljuši naupadne, a nemere nam bit

uvijek mi je bila super ona scena u filmu "Studio 54", ona hornjava na terasi u klubu na očigled svih

selo, staja, krave, sijeno, ja u kariranoj crveno-bijeloj halji sa čipkom i kikicama, on u šorcu s tregerima, prvo malo ašik pa onda zinguzi zanguzi

svi se izvukoste al evo ko novi kolačić ja pošteno